Danas na tržištu, zbog brzog razvoja bežičnih tehnologija, postoji cijeli niz proizvoda i protokola dostupnih kako u kući tako i profesionalnoj uporabi. Veliki broj uređaja koja se nalazu na tržištu imaju svoje protokole i svoje programe što na kraju dovodi do nekompatibilnosti između njih, a još i gore do međusobnog ometanja (interferencije).
Raznolikost okoline bežičnog pristupa.
IEEE (Institute of Electrical and Electronic Engineers) udruženje koje razvija standarde u elektrici i elektronici, je unutar svoje grupe 802 koja razvija mrežne računalne standarde, osnovao podgrupu 802.11 zaduženu za razvijanje WLAN standarda. Direktan povod nužnosti standardizacije bilo je sprečavanje kaosa koji se počinjao naslućivati, jer su pojedini proizvođači mrežne opreme razvijali međusobno nekompatibilne standarde bežičnog prijenosa podataka. Pojam koji označava kompatibilnost s 802.11 standardima naziva se bežični stupanj vjernosti standarda (engl. Wireless Fidelity Wi-Fi), a dodjeljuje ga Wi-Fi Alliance, industrijska udruga proizvođača bežične opreme (http://www.wi-fi.org/). Posjedovanje Wi-Fi certifikata znači da je uređaj kompatibilan s 802.11 standardima, odnosno onim pod standardom koji je specificiran u certifikatu za određeni uređaj.
Za izradu bežične mreže potrebno je imati pristupni uređaj (engl. Access Point, skraćenica AP) i jednog ili više klijenata spojenih na AP. Pristupni uređaj povezuje više korisnika u zajedničku grupu, a moguće je preko njega povezati i žičanu mrežu.
Dva ili više AP-a mogu raditi zajedno u bežičnom domenskom sustavu (engl. Wireless Distribution System, skraćenica WDS). WDS označava tehniku povezivanja više pristupnih točaka (WDS nije bilo moguće kod standardnih 802.11b pristupnih točaka). WDS nije opet tako sjajan jer automatski podrazumijeva duplo manju propusnost.
Pristupni uređaj (engl. Access Point, skraćenica AP) je uređaj koji koordinira rad bežične mreže i opslužuje njene klijente. Pristupni uređaj ima ugrađenu antenu koja služi za bežičnu komunikaciju, a svaki ozbiljniji pristupni uređaj ima i priključak za vanjsku antenu radi povećanja dometa bežične mreže. Osim svoje osnovne funkcije, pristupni uređaji obično služe i kao poveznici sa žičanom infrastrukturom, pa imaju ugrađen prespojnik (engl. switch), a često imaju funkciju poveznika (engl. gateway) i usmjernika (engl. router) te imaju konektore za pristup Internetu preko ISDN Terminal prilagodnika, DSL ili kabelskog modema.
Bežične lokalna mreže (engl. Wireless Local Area Network, skraćenica WLAN) mogu se postaviti na dva osnovna načina – “ad hoc” i “strukturirani” .
“Ad hoc” (ili “iz čvora na čvor”) način služi za brzo i direktno povezivanje računala, bez prisustva uređaja poput AP-ova koji služe za koordinaciju rada bežičnih uređaja. Najčešće se radi o privremenom spajanju dvaju računala, a jedini uvjet je postojanje bežičnih mrežnih kartica na računalima. Ako se povuče analogija sa žičanim mrežama, tada je to slično povezivanju dvaju računala s crossover mrežnim kabelom.
Za svaku ozbiljniju bežičnu mrežu, koja nije privremenog karaktera i koja služi i kao produžetak nekog LAN-a, koristi se “strukturirani” način. To podrazumijeva prisustvo barem jednog AP-a koji opslužuje bežične klijente, koordinirajući i usmjeravajući njihovu međusobnu komunikaciju (slično kao prespojnik u žičanim mrežama).
802.11
802.11 standard definira protokol koji je usmjeren prema svim mrežnim uređajima okrenutim bežičnom prometu. No unutar samog standarda postoje pod standardi koji se natječu za svoje mjesto na tržištu.
Svi 802.11x standardi koriste ISM (Industrial, Science, and Medical) frekvencije. Te su frekvencije otvorene i može ih koristiti bilo tko. To su: 900 MHz, 2.5GHz i 5GHz. Nakon što je IEEE prihvatio 802.11 u 1997. godini, tri su tehnologije postale glavne za prijenos podataka u bežičnom svijetu.
2.4 GHz frekventno polje je otvoreno i koriste ga mnogi uređaji kao što su mikrovalne peći i telefoni. Federalna komisija za komunikacije (engl. Federal Communications Commission, skraćenica FCC) je otvorila 2.4 GHz frekventno polje da bi omogućila proizvođačima da naprave uređaje koji ne trebaju posebno FCC odobrenje. Tako može bilo koja fizička osoba napraviti uređaj koji radi na 2,4 GHz i služiti se njime bez straha da će biti prekršajno kažnjena. To je na prvi pogled dobro rješenje, no toliko je uređaja danas u ovome spektru, da su prisutne smetnje i interferencije.
Da bi se donekle izbjegle interferencije uređaja koristi se raspršenje spektra direktnim postupkom (engl. Direct-sequence Spread Spectrum, skraćenica DSSS) (Sl. 2.1.1.2.). DSSS pomaže u suzbijanju interferencija tako da rastegne signal u istoj jedinici vremena preko više frekvencija. Drugim riječima DSSS može prepoloviti podatke i poslati ih u više dijelova na različitim frekvencijama. To pomaže u brzini prijenosa ali i omogućava da više uređaja istovremeno rade na jednoj pristupnoj točci.
