Mile.Poplat.com

Ako imate dvije Internet veze i zelite ih iskoristiti istodobno mozete pogledati u nastavku i povecati Vasu Internet brzinu za 2X.

Primjenjuje se: Windows 95, 98, ME, 2000 i XP

Treba imati: dvije ili vise network cards. Ovo je vrlo jednostavno za podesit jer je vec funkcija integrirana u Win. i treba je samo ukljuciti, ali je skrivena duboko u registru. Metoda balansiranje opcenito se temelji na slučajan algoritam. Funkcije koje se koriste zovu se RandomAdapter i SingleResponse.

pa krenimo:

Top Linux terminal command.

Operacijski sustav “MikroTik RouterOS” je jedan od moćnijih operativnih sustava namijenjen radu mrežnih usluga. RouterOS je operacijski sustav kompanije “Mikrotik Ltd,” iz Latvije koji je zasnovan na Linux platformi, a daje mogućnost korisniku da ga instalira i koristi na bilo kojem osobnom računalu.

RouterOS ima mnoge mogućnosti kao što su: VPN, dijeljenje prometa, usmjeravanje prometa, kvaliteta usluge (engl. Quality of Service, skraćenica QoS) u svakom trenutku i u svim uvjetima, vatrozid, HotSpot, bežične pristupne točke, te mnoge druge opcije koje se koriste kod mrežnih usluga.

vise informacija na

http://www.mikrotik.com

http://wiki.mikrotik.com/wiki/Croatian

HotSpot je fizička lokacija koja nudi Internet pristup preko bežične mreže. HotSpot se inače može pronaći na hotelima, kafićima, restoranima, marinama i drugim javnim objektima koje žele ponuditi Internet pristup svojim korisnicima. Na HotSpot se mogu spojiti svi uređaji koji podržavaju WI-FI tehnologiju, bilo da se radi o laptopu, mobitelu, palmu, pocket pc-u, igraćoj konzoli i sl..
(Sl. 3.1.). HotSpot je osmislio Stewart Brett i predložio na konferenciji u San Francisku 1993. godine. Brett nije koristio izraz “HotSpot”, ali se služio izrazom javno dostupan bežični Internet.


Većina HotSpot-ova su nezaštićeni, nemaju lozinki i drugih sigurnosnih mjera da bi bili što dostupniji. Korisnički podaci se dijele kao nezaštićen tekst za sve korisnike koji pristupaju na HotSpot mrežu. Naravno to narušava privatnost jer neki korisnici mogu pregledavati mrežni promet i preuzimati potencijalno osjetljive informacije od korisnika na mreži.
Preporučuje se da svaki dodatak na HotSpot mrežu bio žičani ili bežični treba držati odvojeno, određivanjem različitog IP (engl. Internet Protocol, skraćenica IP) opsega. Također se zatvaraju svi priključci osim onih za elektroničku poštu (TCP priključci: 25, 110, 143) i Internet preglednik (TCP priključak: 80). SSID bi trebao biti postavljen na naziv koji stvarno označava javnu Internet mrežu, na primjer HotSpot Korcula.
Neki HotSpot sustavi nude i opciju virtualne privatne mreže (engl. Virtual Private Network, skraćenica VPN), ponekad za dodatnu naknadu. Ovo rješenje je skupo i nikad ne postoji sigurnost je li veza zaštićena, jer mreža sama po sebi nije.

Preduvjeti za spajanje na HotSpot mrežu su:
• biti u dometu HotSpot točke, vidjeti i biti viđen,
• imati stolno ili prijenosno računalo s bežičnom karticom,
• imati instaliran Internet pretraživač na računalu.

Uobičajeni, uporabljivi, domet neke HotSpot točke je krug s polumjerom od 30m pa do idealnim uvjetima 1000m. Idealna varijanta je u navedenom krugu imati optičku vidljivost s HotSpot antenom.

Vrste HotSpot sustava:

Besplatan HotSpot
Besplatan HotSpot može raditi na dva načina:

• HotSpot je otvorena javna mreža kojoj mogu svi slobodno, jednostavno i besplatno pristupati. To je najbrži način realizacije besplatnog HotSpot-a. Sve što je potrebno je pristupni uređaj.
• HotSpot zatvorena javna mreža koja koristi upravljački sustav za kontrolu HotSpot-a. Ovaj upravljački program radi na samom AP-u ili na računalu koji je spojena na Internet. Ovim sustavom se može lako određene korisnike ovlastiti da pristupaju Internetu. Također se može i ograničiti protok i brzina prometa pojedinog korisnika zbog kvalitete i kvantitete Internet pristupa.

Komercijalan HotSpot
Svojstva komercijalnog HotSpot-a:

• Zaključani portal – pri otvaranju Internet preglednika cijeli promet na priključku 80 se preusmjerava na stranicu za autentifikaciju i plaćanje.
• Opcija plaćanja PayPal, 2CheatOut, iPass, SMS ili druge usluge plaćanja.
• Svojstvo samoga sustava omogućava korisniku da ima slobodu pristupa određenim stranicama.

Svaka infrastruktura bežičnih mreža sastoji se od sljedećih osnovnih elemenata: pristupnog uređaja, bežične kartice i antene. Kako bi se mogla uspostaviti komunikacija između dva računala potrebno je da oba imaju mogućnost bežičnog primanja i slanja podataka. To im omogućava bežična kartica, koja šalje i prima radio signale pomoću antene koja je priključena na bežičnu karticu. Pristupni uređaj ima ugrađenu antenu koja služi za bežičnu komunikaciju, a svaki ozbiljniji pristupni uređaj ima i priključak za vanjsku antenu. Pristupni uređaj, ovisno o postavkama, može raditi na tri osnovna načina (Sl. 2.2.1.):

• AP – osnovni način rada (engl. “Access Point mode“). Korisnici pristupaju na Internet ili na lokalnu mrežu.

• AP klijent (engl. Client) – AP se ponaša kako klijent kartica na osobnom računalu ili kao neki mrežni uređaj koji pristupa na AP. S ovim načinom rada, AP ne može primati druge klijente na sebe.

• Most (engl. Bridge) – pristupne točke služe kao premosnici između dvaju mrežnih segmenata, to jest komuniciraju isključivo međusobno prenoseći sav mrežni promet iza sebe. Most princip rada ne emitira uslugu postavljanja identiteta (engl. Service Set Identifier, skraćenica SSID). SSID je zapravo ime mreže koju pokriva jedna ili više pristupnih točaka. U najčešće korištenom načinu pristupna točka odašilje SSID unutar signalnog upravljačkog okvira te pomoću toga klijent može odlučiti kojoj će se mreži pridružiti.

Za pojačavanje signala koriste se dvije vrste antena, koje mogu biti:
• usmjerene antene (engl. Directed)
• neusmjerene antene (engl. Omni-Directed)

Odabir antene za realizaciju bezicne mreže je vrlo važan korak.
Neusmjerene antena pokriva 360 stupnjeva. Vertikalno širenje snopa je jako malo, oko 8 stupnjeva, pa i manje. Iako većina neusmjerenih antena odašilje vertikalno polarizirani signal, postoji i antena koja odašilje vodoravno polarizirani signal.

Dobra strana neusmjerene antene:
• Odašilje signal prema horizontu u svim smjerovima što je zgodno ako su klijenti oko pristupne točke i nema više pristupnih točaka u okolini.
• Malene dimenzije, otporna na vjetar, kišu, snijeg i ostalo.

Loša strana neusmjerene antene:
• Odašilje signal u svim smjerovima (koristeći neusmjerene antene može se smetati nekom drugom i da taj isti smeta pristupnoj točki). Drugim riječima, koriste se samo ako se mora! Panel, sektorske, parabolične i sve druge usmjerene antene su bolje rješenje.
• Skupe su.

802.11n je zapravo novi potvrđeni bežični standard. Može prenositi do 300 Mbp/s no, kao i kod prijašnjih bežičnih standarda, deklarirana brzina je puno manja od one ostvarive. Trenutna testiranja pokazuju da su stvarne propusnosti 802.11n oko 180-200 Mbp/s, ovisno o korištenoj klijentskoj i pristupnoj opremi (u ovom slučaju MikroTik). Primjenom novog 802.11n standarda uz veće brzine prijenosa uveden je i novi standard kriptiranja komunikacije WPA2. 802.11n nudi puno veću stabilnost, postojanost, pokrivenost signala, poboljšanja u MAC i radio dijelu. Kao novost tu je MIMO (engl. Multiple-Input-Multiple-Output).
MIMO se smatra srcem tehnologije, a radi se o odašiljanju signala kroz više antena, te mogućnosti primanja istoga na više antena čime se dobiva na pojačavanju SNR-a (engl. Signal-to-Noise-Ratio), tj. jačini signala.

Komunikacija bežične mreže 802.11 b/g se odvija dvosmjerno na radio frekvencijama od
2.4 GHz. Maksimalna teoretska brzina 802.11g standarda je 54 Mbit/s, a dok 802.11b radi na istoj frekvenciji (2.4 GHz), ali uz manju brzinu od 11 Mbit/s. Sada se pojavljuju i 802.11g uređaji sa teoretskim brzinama od 108 Mbit/s, s tim da se 108 Mbit/s ipak odnosi na korištenje istih uređaja. Ova dva uređaja su sklopovski potpuno kompatibilni i mogu raditi kombinirano. Međutim, oba ova standarda su ograničeni s opsegom frekvencije 2.4 GHz. Da bi se izbjeglo preklapanje u urbanim sredinama u SAD postoje tri kanala koji su razdvojeni sa 20 MHz, kanali: 1. , 6. i 11. , dok Europa koristi četiri kanala, koji su razdvojeni sa 20 MHz, kanali: 1. , 5. ,  9. i 13. S ovakvim podjelama donekle su riješene smetnje.

Danas na tržištu, zbog brzog razvoja bežičnih tehnologija, postoji cijeli niz proizvoda i protokola dostupnih kako u kući tako i profesionalnoj uporabi. Veliki broj uređaja koja se nalazu na tržištu imaju svoje protokole i svoje programe što na kraju dovodi do nekompatibilnosti između njih, a još i gore do međusobnog ometanja (interferencije).

Raznolikost okoline bežičnog pristupa.

IEEE (Institute of Electrical and Electronic Engineers) udruženje koje razvija standarde u elektrici i elektronici, je unutar svoje grupe 802 koja razvija mrežne računalne standarde, osnovao podgrupu 802.11 zaduženu za razvijanje WLAN standarda. Direktan povod nužnosti standardizacije bilo je sprečavanje kaosa koji se počinjao naslućivati, jer su pojedini proizvođači mrežne opreme razvijali međusobno nekompatibilne standarde bežičnog prijenosa podataka. Pojam koji označava kompatibilnost s 802.11 standardima naziva se bežični stupanj vjernosti standarda (engl. Wireless Fidelity Wi-Fi), a dodjeljuje ga Wi-Fi Alliance, industrijska udruga proizvođača bežične opreme (http://www.wi-fi.org/). Posjedovanje Wi-Fi certifikata znači da je uređaj kompatibilan s 802.11 standardima, odnosno onim pod standardom koji je specificiran u certifikatu za određeni uređaj.

Za izradu bežične mreže potrebno je imati pristupni uređaj (engl. Access Point, skraćenica AP) i jednog ili više klijenata spojenih na AP. Pristupni uređaj povezuje više korisnika u zajedničku grupu, a moguće je preko njega povezati i žičanu mrežu.
Dva ili više AP-a mogu raditi zajedno u bežičnom domenskom sustavu (engl. Wireless Distribution System, skraćenica WDS). WDS označava tehniku povezivanja više pristupnih točaka (WDS nije bilo moguće kod standardnih 802.11b pristupnih točaka). WDS nije opet tako sjajan jer automatski podrazumijeva duplo manju propusnost.

Pristupni uređaj (engl. Access Point, skraćenica AP) je uređaj koji koordinira rad bežične mreže i opslužuje njene klijente. Pristupni uređaj ima ugrađenu antenu koja služi za bežičnu komunikaciju, a svaki ozbiljniji pristupni uređaj ima i priključak za vanjsku antenu radi povećanja dometa bežične mreže. Osim svoje osnovne funkcije, pristupni uređaji obično služe i kao poveznici sa žičanom infrastrukturom, pa imaju ugrađen prespojnik (engl. switch), a često imaju funkciju poveznika (engl. gateway) i usmjernika (engl. router) te imaju konektore za pristup Internetu preko ISDN Terminal prilagodnika, DSL ili kabelskog modema.

Bežične lokalna mreže (engl. Wireless Local Area Network, skraćenica WLAN) mogu se postaviti na dva osnovna načina – “ad hoc” i “strukturirani” .
“Ad hoc” (ili “iz čvora na čvor”) način služi za brzo i direktno povezivanje računala, bez prisustva uređaja poput AP-ova koji služe za koordinaciju rada bežičnih uređaja. Najčešće se radi o privremenom spajanju dvaju računala, a jedini uvjet je postojanje bežičnih mrežnih kartica na računalima. Ako se povuče analogija sa žičanim mrežama, tada je to slično povezivanju dvaju računala s crossover mrežnim kabelom.
Za svaku ozbiljniju bežičnu mrežu, koja nije privremenog karaktera i koja služi i kao produžetak nekog LAN-a, koristi se “strukturirani” način. To podrazumijeva prisustvo barem jednog AP-a koji opslužuje bežične klijente, koordinirajući i usmjeravajući njihovu međusobnu komunikaciju (slično kao prespojnik u žičanim mrežama).

802.11

802.11 standard definira protokol koji je usmjeren prema svim mrežnim uređajima okrenutim bežičnom prometu. No unutar samog standarda postoje pod standardi koji se natječu za svoje mjesto na tržištu.
Svi 802.11x standardi koriste ISM (Industrial, Science, and Medical) frekvencije. Te su frekvencije otvorene i može ih koristiti bilo tko. To su: 900 MHz, 2.5GHz i 5GHz. Nakon što je IEEE prihvatio 802.11 u 1997. godini, tri su tehnologije postale glavne za prijenos podataka u bežičnom svijetu.

2.4 GHz frekventno polje je otvoreno i koriste ga mnogi uređaji kao što su mikrovalne peći i telefoni. Federalna komisija za komunikacije (engl. Federal Communications Commission, skraćenica FCC) je otvorila 2.4 GHz frekventno polje da bi omogućila proizvođačima da naprave uređaje koji ne trebaju posebno FCC odobrenje. Tako može bilo koja fizička osoba napraviti uređaj koji radi na 2,4 GHz i služiti se njime bez straha da će biti prekršajno kažnjena. To je na prvi pogled dobro rješenje, no toliko je uređaja danas u ovome spektru, da su prisutne smetnje i interferencije.

Da bi se donekle izbjegle interferencije uređaja koristi se raspršenje spektra direktnim postupkom (engl. Direct-sequence Spread Spectrum, skraćenica DSSS) (Sl. 2.1.1.2.). DSSS pomaže u suzbijanju interferencija tako da rastegne signal u istoj jedinici vremena preko više frekvencija. Drugim riječima DSSS može prepoloviti podatke i poslati ih u više dijelova na različitim frekvencijama. To pomaže u brzini prijenosa ali i omogućava da više uređaja istovremeno rade na jednoj pristupnoj točci.